Umjetnica Radojka Samardžija predstavlja se u Gradskoj galeriji Kotora ciklusom „Iskon – slike jedne molitve”, pri čemu iskon doživljava kao ljubav prema svemu što je okružuje, prema cijelom čovječanstvu, porodici i svojoj domovini. U postavci je šest slika na batiku velikog formata 130 x 190 cm i 13 slika formata 60 x 80 cm. Radojkin „Iskon” je mješavina hrišćanske simbolike, vizantijske estetike, kroz moderno poimanje umjetnosti. Prije 20 godina počela je od modernog slikarstva, preko srednjovjekovnih rukopisa, nekih novih ikona, hrišćanske simbolike, da bi stigla na naš prapočetak – „Lepenski vir i Vinču”.

„Da nisam u svom etničkom okruženju, nisam sigurna da bih se posvetila ovoj tematici. Tamo sam gdje i pripadam. Moje drugo mjesto pripadnosti je Crna Gora, jer 36 godina dolazim u moju kuću u Buljaricama i sa svoje terase opet gledam u „Iskon” – Manastir Gradište i prelijepu morsku pučinu koja budi sva čula”, kaže Radojka za „Dan”. Objašnjava da je slike specijalno za ovu izložbu pripremala više od godinu. Od Tatjane Kriještorac je dobila nacrt ove galerije, i onda je prema njenim dimenzijama odredila i veličinu svojih slika da to sve upakuje kako i zaslužuje prestižna galerija. Njene su slike „praktične”, jer može da ih urola i ponese u Ameriku, Kanadu, Francusku. Cio svijet su tako obišle. Učesnica je i prošlogodišnjeg Festivala svjetlosti „Zasjaće palaci” u Kotoru, a interesuju je i galerije u Tivtu i Herceg Novom.

• Otkrijte nam tajnu Vaše tehnike.

– Tehnika batik je indonežanska, vrlo je zahtjevna, čista primijenjena umjetnost, ali pošto želim da moje stvaralaštvo ne bude samo to, nego i slikarstvo, baveći se 20 godina istraživačkim radom, došla sam na ideju da tu starinu, tu patinu sa naših starih fresaka i ikona prenesem na tekstil, te sam tako pronašla batik. Radim u sedam faza, preko svake slike mora sedam puta da se pređe, što crtež, što bojama za tekstil, što voskom, što parafinom, pa se ponovo sve to premazuje. Poslije toga gužvam platno i stavljam u lonac sa crnom farbom pod određenom temperaturom, ispiram, sušim, pa se skida vosak preko novina peglom. Preko slike Bogorodice sam prešla 12 puta, a da bih dobila ovu starinu, kao na freskama kad otpadne malter, pravim pastu od lijepka za drvo i pijeska i nanesem špahtlom gdje želim. Kada se dobro osuši, poslije nekoliko dana, lomim to i gužvam ponovo i ponovo u lonac sa farbom da uđe boja. Naš profesor režije Vlada Pertović je napravio umjetnički dokumentarni film „Rađanje moje Bogorodice” u kome je u 20 minuta prikazan kompletan moj rad na tom djelu.

• Imate li svoj atelje, gdje radite batik?

– Ne, imala sam ga do prošle godine, kad sam otišla u penziju, inače sam radila u Predškolskoj ustanovi „Dečiji dani” kao likovni pedagog. U kreativnoj radionici od 200 kvadrata u Jevremovoj ulici u Beogradu bavila sam se svim tehnikama, obučavala sam vaspitače, defektologe, medicinske sestre i djecu. Svih 11 vrtića smo oslikali nagrađenim dječjim radovima. Prije neki dan za 100 godina PU „Dečiji dani”, najstarijoj u Srbiji, radovi moje djece su se našli na poštanskim markama. Znači, ipak je ostalo i nešto iza mene, zadovoljna sam. Prije neki dan je naš ministar spoljnih poslova predao jedan moj rad, srednjovjekovni rukopis „Miroslavljevo jevanđelje” (iz 1192. godine, na Listi Svjetske baštine) direktorki UNESCO-a, a moj rad ostaje i kod ruskog patrijarha, ostaje u Hilandarskoj riznici, a meni je to važno.

M.D.Popović

---

Izvanredno vlada bojom
– Ranohrišćanska i vizantijska ikonografija prisutne su u velikoj mjeri, a gard ovim slikama je dao i početak moderne umjetnosti, sve to vrlo lijepo ukomponovano u ove slike rađene tehnikom batika. Radojka izvanredno vlada bojom, uz uvijek sveden, ali izrazito rječit kolorit, crtež besprekoran, kompozicija izvanredna, kazala je Tatjana Kriještorac, istoričarka umjetnosti. Gledano po koloritu, izložba se sastoji od tri dijela: crvena boja je boja vaskrsnuća, zlatna je simbol postojanosti i vjere, riba kao simbol Hrista u vrijeme progona hrišćanstva; u tri slike prikazana je njena omiljena Hilandarska Bogorodica, koju je Sv. Sava najviše volio i umro je sa njenom ikonom na grudima.